Danas štandovi pored puta nude putnicima besplatnu 'šolju', ali odnos ove zemlje prema čaju seže hiljadama godina unazad
Duž australijskog autoputa 1 dugog 9.000 milja — trake od asfalta koja povezuje sve veće gradove u zemlji i najduži je nacionalni autoput na svijetu — postoji nekoliko stanica za odmor.Tokom dugih vikenda ili sedmica školskih raspusta, automobili će se udaljiti od gužve u potrazi za toplim napitkom, prateći putokaz sa šoljom i tanjirićem.
“Šolja čaja je vrlo važan dio putovanja po Australiji,” kaže Allan McCormac, nacionalni direktor Driver Revivera.“Uvek je bilo, i uvek će biti.”
Mnoge od tih šoljica servirane su putujućim vozačima na odmoru, koji su vukli od države do države sa nemirnom decom na zadnjem sedištu.Glavni cilj Driver Reviver-a je da osigura putnicima da se „zaustave, ožive, prežive“ i da nastave vožnju oprezni i osvježeni.Dodatna prednost je osjećaj zajedništva.
“Mi ne obezbjeđujemo poklopce.Ne ohrabrujemo ljude da piju topli napitak u autu dok voze,” kaže McCormac.„Nateramo ljude da zastanu i uživaju u šoljici čaja dok su na lokaciji... i nauče nešto više o oblasti u kojoj se nalaze.”
Čaj je ukorijenjen u australskoj kulturi, od tinktura i tonika australskih zajednica Prvih nacija desetinama hiljada godina;na ratne obroke čaja koji su isporučeni australijskim i novozelandskim trupama tokom Prvog i Drugog svjetskog rata;do priliva i srećnog usvajanja azijskih trendova čaja, kao što su čaj sa mehurićima sa tapiokom i zeleni čaj u japanskom stilu, koji se sada uzgaja u Viktoriji.Prisutna je čak i u "Waltzing Matilda", pjesmi koju je 1895. godine napisao australijski pjesnik Banjo Paterson o putniku lutalici, a koju neki smatraju nezvaničnom državnom himnom Australije.
Konačno sam stigao kući u Australiju.Hiljade drugih i dalje su blokirane pandemijskim pravilima putovanja.
“Od samog početka 1788., čaj je pomogao u širenju kolonijalne Australije i njene ruralne i metropolitanske ekonomije – isprva domaće alternative uvezenom čaju, a zatim kineskom, a kasnije indijskom čaju”, kaže Jacqui Newling, kulinarski istoričar i Sydney Living. Kustos muzeja.“Čaj je bio, i za mnoge ljude sada, definitivno iskustvo zajednice u Australiji.Ostavljajući materijalne zamke po strani, bio je dostupan u nekom ili drugom obliku svim klasama...Sve što je bilo potrebno je kipuća voda.”
Čaj je bio podjednako važan u kuhinjama radničkih domaćinstava kao i u elegantnim čajanama u gradovima, kao što su čajdžinice Vaucluse House u Sidneju, „gde su se žene mogle društveno sresti kasnih 1800-ih, kada su pabovi i kafeterije bili prostori u kojima često dominiraju muškarci”, kaže Newling.
Putovanje na čaj, na ovim lokacijama, bio je događaj.Tezge sa čajem i „sobe za osveženje“ bile su podjednako prisutne na železničkim stanicama kao i na turističkim mestima, kao što je zoološki vrt Taronga u luci u Sidneju, gde je instant topla voda punila termosice porodičnih piknika.Čaj je "apsolutno" dio australske kulture putovanja, kaže Newling, i dio uobičajenog društvenog iskustva.
Ali dok je klima u Australiji pogodna za uzgoj čaja, logistički i strukturalni problemi muče rast sektora, kaže David Lyons, osnivački direktor Australijskog društva za kulturu čaja (AUSTCS).
Želio bi da vidi industriju ispunjenu Camellia sinensis uzgojenom u Australiji, biljkom čije se lišće uzgaja za čaj, i stvaranjem dvoslojnog sistema kvaliteta koji omogućava da usjev zadovolji sve nivoe potražnje.
Trenutno postoji nekoliko plantaža, s najvećim regijama za uzgoj čaja koje se nalaze na krajnjem sjeveru Queenslanda i sjeveroistočne Viktorije.U prvom se nalazi plantaža Nerada od 790 jutara.Prema predanju, četvorica braće Cutten - prvi bijeli doseljenici na području koje je bilo isključivo okupirano od strane naroda Djiru, koji su tradicionalni čuvari zemlje - osnovali su plantažu čaja, kafe i voća u Bingil Bayu 1880-ih.Potom su ga pretukle tropske oluje sve dok ništa nije ostalo.1950-ih godina, Allan Maruff - botaničar i liječnik - posjetio je područje i pronašao izgubljene biljke čaja.Odnio je isječke kući u Innisfail u Kvinslendu i pokrenuo ono što će postati Nerada plantaže čaja.
Ovih dana, Neradine čajne sobe otvorene su za posetioce i dočekuju goste iz celog sveta na lokaciju, koja godišnje preradi 3,3 miliona funti čaja.Domaći turizam je bio blagodat i za regionalne čajdžinice.U seoskom gradu Berry na južnoj obali Novog Južnog Walesa, Berry Tea Shop — iza glavne ulice i smještena među nizom trgovaca i trgovina kućnim potrepštinama — doživjela je trostruko povećanje posjeta, što je rezultiralo povećanjem broja zaposlenih u radnji sa 5 do 15. U prodavnici se prodaje 48 različitih čajeva, a poslužuju ih, za sjedeće stolove iu ukrasnim čajnicima, uz domaće kolače i kolače.
„Naši radni dani sada više liče na vikende.Imamo mnogo više posetilaca na južnoj obali, što znači da mnogo više ljudi šeta radnjom”, kaže vlasnica Paulina Collier.“Imali smo ljude koji bi rekli: 'Čak sam se vozio iz Sidneja na jedan dan.Samo želim da dođem na čaj i pogačice.'”
Berry Tea Shop fokusiran je na pružanje „iskustva seoskog čaja“, zajedno sa čajem od lišća i posudama oblikovanim po britanskoj kulturi čaja.Obrazovanje ljudi o uživanju čaja jedan je od Collierovih ciljeva.To je i za Grace Freitas.Osnovala je svoju čajnu kompaniju, Tea Nomad, sa putovanjima kao glavnim fokusom.Živjela je u Singapuru, s idejom za blog fokusiran na čaj i strašću za putovanjima, kada je odlučila eksperimentirati s miješanjem vlastitih čajeva.
Freitas, koja vodi svoj mali biznis u Sidneju, želi da njeni čajevi — Provansa, Šangaj i Sidnej — predstavljaju iskustva gradova po kojima su nazvani, kroz miris, ukus i osećaj.Freitas vidi ironiju u opštem nacionalnom pristupu toplim napitcima u kafićima: često koriste vrećice čaja i imaju veću svijest o kafi.
„I mi svi to jednostavno prihvatamo.To je ironično”, kaže Freitas.„Rekao bih, mi smo lagodan narod.I osjećam se kao, to nije kao, 'O, to je odlična šolja [čaja u vrećicama] u čajniku.'Ljudi to jednostavno prihvataju.Nećemo se žaliti na to.To je skoro kao, da, to je šolja, ne pravite galamu oko toga.”
To je frustracija koju Lyons dijeli.Za zemlju izgrađenu na konzumaciji čaja, i sa toliko Australaca koji su toliko oprezni u pogledu načina na koji piju čaj kod kuće, trajni nacionalni sentiment u kafićima, kaže Lyons, stavlja čaj u zadnjicu poslovičnog ormarića.
„Ljudi se toliko trude da znaju sve o kafi i pravljenju lepe kafe, ali kada je u pitanju čaj, oni idu [sa] generičkom kesom čaja koja se prodaje na polici“, kaže on.„Tako da, kada pronađem kafić [koji ima čaj od lišća], uvijek napravim veliku stvar od toga.Uvijek im se zahvalim na tome što su se malo više potrudili.”
Tokom 1950-ih, Lyons kaže: “Australija je bila jedan od najvećih potrošača čaja.”Bilo je trenutaka kada je čaj bio racioniran kako bi se pratila potražnja.Lonci sa čajem od listova u objektima bili su uobičajena pojava.
“Vrećica čaja, koja je postala na vlastitu u Australiji 1970-ih, iako je bila mnogo oklevetana zbog izbacivanja rituala iz pravljenja čaja, povećala je prenosivost i lakoću pravljenja šolje kod kuće, na radnom mestu i na putovanju, “, kaže Newling, istoričar.
Collier, koja je bila suvlasnica kafića u Woolloomooloou prije nego što se preselila u Berry da otvori svoju prodavnicu čaja 2010. godine, zna kako je to s druge strane;zaustavljanje da se pripremi lonac čaja od listova predstavljalo je izazov, posebno kada je kafa bila glavna igra.Ona kaže da se to smatralo "posljednjom mišlju".“Sada ljudi jednostavno neće tolerisati samo kesicu čaja ako za nju plaćaju 4 dolara ili bilo šta drugo.”
Tim iz AUSTCS-a radi na aplikaciji koja će omogućiti putnicima da geolociraju mjesta gdje se poslužuju "pravi čaj" širom zemlje.Idealno je, kaže Lyons, promijeniti percepciju čaja i zadovoljiti rastuću potražnju potrošača.
Freitas i Lyons — između ostalih — putuju sa vlastitim čajem, toplom vodom i šoljama i dolaze do lokalnih kafića i čajdžinica kako bi podržali industriju koja jenjava i teče u skladu s navikama Australaca.Upravo sada, Freitas radi na kolekciji čajeva inspiriranih domaćim putovanjima i neravnim krajolikom, koristeći čaj i biljke uzgojene u Australiji.
„Nadajmo se da će ljudi to shvatiti kao poboljšanje njihovog iskustva sa čajem dok putuju“, kaže ona.Jedna takva mješavina se zove Australijski doručak, usredsređen na trenutak buđenja i dan putovanja koji je pred vama - dugi putevi ili ne.
„I biti u zaleđu, popiti onu šoljicu uz logorsku vatru ili onu jutarnju šoljicu dok putujete po Australiji, uživajući u prirodnim lepotama,“ kaže Freitas."Smiješno je;Teoretizirao bih da ako na toj slici pitate većinu ljudi šta piju, oni piju čaj.Oni ne sjede ispred karavana i piju kavu.”
Vrijeme objave: Sep-24-2021